Aktuelnosti

Šta je nama Srebrenica?

By  | 

Jedanaestog jula ’95. godine prošloga stoljeća četnici su ubili Srebrenicu svirepo, brutalno, nesmiljeno, barbarski. Tragedija je bila nezapamćena, bol neizdrživa, a tuga golema, pregolema.

Makar se sve desilo gotovo u samo jednome danu, ipak smo morali čekati da prođu godine da bismo shvatili da se tragedija Srebrenice nije dogodila iznenada i nikako bez znanja onih najmoćnijih u svijetu koji su sve vrijeme krvave agresije nad Bosnom u svojim rukama držali sudbinu i Bosne i Srebrenice. Trebalo nam je mnogo vremena da uvidimo i shvatimo do kojih to sve centara političke i vojne moći u svijetu bijahu sezali krakovi Judina pokrova što su ga nad Bosnom sve vrijeme agresije zatezali baš oni čijoj pomoći i zaštiti se Bosna sve vrijeme naivno nadala. Također nam je trebalo vremena da se uvjerimo kako nisu krvlju nedužnih Srebreničana, i Bošnjaka općenito, umrljane samo ruke četničkih ubojica, već podjednako tako i onih koji su u bijelim rukavicama povlačili šahovske figure u Washingtonu, Parizu, Londonu i Bruxellesu, crtajući tako zloslutne koordinate mape genocida koju su na terenu, slijedom takvih koordinata, nezaustavljivo u djelo pretvarali njihovi četnički najamnici.

Trebalo nam je vremena da to shvatimo, potom da emotivno sve to preživimo, s nadom i vjerom da ćemo, najzad, znati kako mi preživjeli da nastavimo dalje sa svojim životima. Međutim, što su naše nade bile snažnije, a vjera naivnija i djetinjastija, to su razočarenja bila veća, a očaj sve dublji. Najzad smo prepušteni sami sebi. Gore pomenuti centri svjetske političke i vojne moći, sa svojim zakrvljenim ubojicama na bosanskom tlu, dovršili su svoju prljavu igru, konačno olabavili Judin pokrov što su ga nekoć zatezali nad Bosnom kako bi zatomili krike nevino ubijanih. Da bi, ipak, bili sigurni da se žrtva ne bi možda povampirila, navukli su nam luđačku košulju “dejtonsku” koju je teško nositi, a još teže sa sebe zguliti.

Kakve li strahote, koje li nepravde, nevjerojatne li tiranije! Ali, čemu čuđenje?! Zar ova civilizacija živi i prebiva u nečemu drugom doli u strahu, nepravdi i tiraniji? To je njen način života, to su njeni najbolji dosezi.

Srebrenicu su svi izdali

No gore od toga je samo ono što Bosanci, posebice Bošnjaci jučer i danas i sada čine Bosni, a posebice ubijenoj i za preživjele žrtve genocida nikada prežaljenoj Srebrenici. Dušmani Bosne, izvan njenih granica, i dušmani Srebrenice više ne moraju činiti ništa sa svojih sigurnih destinacija u bijelome svijetu eda bi Bosnu i Srebrenicu i dalje ubijali i svaku vrstu zuluma nad njima prosipali. Sada Bosna ima svoje Bosance koji joj dušmanluk čine svaki na svoj način: jedni je ne vole i otvoreno joj o glavi rade, i pritom, od toga tako dobro žive kako nikada ranije nisu. Drugi je, možda, i vole, ali joj svojom svekolikom nesposobnošću so na rane stavljaju i na slamku svaki dan posljednje kapi svježe krvi sišu. Srebrenica je, možda, najbolji primjer za to. Kada ih o Srebrenici pitate, skoro svi se oni u jednome slažu: ondje se ili golem zločin ili genocid dogodio, ali se niko od njih, unatoč tome, prema njoj ne odnosi kao prema stradalnici koja svaku vrstu pijeteta zaslužuje do kraja ovog kozmičkog Dana, već se radije odnosi kao prema moneti za svaku vrstu potkusurivanja i kao prema strvini od koje nastoje uzeti još pokoji preostali svježi komadić njena zgažena tijela i zdrobljena srca.

Makar krivica nije podjednaka, ipak valja kazati da su Srebrenicu svi izdali: nesposobni bošnjački političari koji već sada zadužuju našu nerođenu djecu, nama živima na vatu sišu posljednje kapi krvi, “od poda odguljuju” sve što im pod ruku dođe kako bi svojim praunucima bogatstvo nagrnuli; bošnjački religijski “autoriteti” čiji personaliteti nisu ni do članaka naslovima kojih se laćaju, niti po bilo čemu prikladuju odorama kojima se zaogrću; samoljubivi bošnjački intelektualci, čast izuzecima, među kojima osobito prednjače oni koji su svoje akademske karijere napravili na tragediji Srebrenice i tako izašli “u svijet napolje”. Inače ih ni u mahali ne bi poznavali.

Srebrenicu su izdale sve vladine i nevladine udruge, sva građanska udruženja, čast rijetkim pojedincima u njima koje pod lupom treba tražiti, udruženja koja su, nikoga ne pitajući, u ime neutješnih majki Srebrenice njihovu bol za vlastiti groš po svijetu prodavali i u tragediji Srebrenice samo vlastiti šićar gledali. Koliko samo poznajem majki Srebrenice sa po tri, četiri i pet ubijenih sinova, koje svoju neviđenu bol u dubokoj samozatajnosti nose, a nigdje ih na mapi nema, niti u jednoj evidenciji i ni na jednoj listi ikakvih prioriteta. Ma koliki broj da je tako ucvijeljenih majki Srebrenice, ipak se čini da je mnogo više onih ljudskih hijena kojima nije dovoljno što vlastitoj boli cijenu daju, nego im ni tuđa nije sveta, pa njome trguju kad god i gdje god to mogu činiti.

K tome još, “da se dušmani ne bi dosjetili”, svi oni krokodilske suze liju, barem jednom u godini, i samo onda kada se oči svijeta zaustave na Srebrenici. A zna se u koji je to dan. Ne smeta im čak ni to što mi obični smrtnici čak i danas pamtimo kada su baš oni u ono vrijeme dok su Srebreničani, Prijedorčani, Podrinjci, Krajišnici i ini krvave suze lili, ostavljeni sami pred vitlajućom četničkom i ustaškom kamom, digli sidro i utekli iz zemlje, prije nego je ijedan metak ispaljen, uz to okićeni visokim političkim, akademskim, religijskim i vojnim naslovima od visokog povjerenja, kako bi, kako sami vole reći, “branili” Bosnu i Bosance sa sigurnih bjelosvjetskih destinacija.

A sada ih evo tu, među nama, u svim našim institucijama, uglavnom u njihovim svekolikim vrhovima. Drže nam lekcije o rodoljublju, o poštenju, o etičkim vrijednostima, o moralu, o patnji koju smo sami doživjeli i prepatili, o identitetu, o svemu. A o svemu vam, istini za volju, mogu govoriti samo “ljudi” kojima je sve na prodaju, koji nisu u stanju ujutru se ni u ogledalu pogledati i koji su u životu navikli na svaku vrijednost cijenu staviti, čak i onu koja nema cijene i koja nikada ne može biti na prodaju. Pošto pripadaju onom soju ljudi koji obraza nemaju, a ni Boga se previše ne boje, utoliko i ne iznenađuje njihova drskost što, vrativši se u zemlju kao najobičnije “pobjegulje”, ne biraju sredstva kako bi se dočepali samih vrhova krunskih državnih, političkih, religijskih, akademskih i inih institucija. Toliko su brutalni njihovi apetiti i toliko nezajažljive njihove ambicije da u tom svom jurišanju na sve relevantne institucije ove zemlje, koje pretvaraju u unosne firme svoje uže i šire familije, blate sve i svakoga, lažu, petljaju, manipulišu, podmeću i obmanjuju. Naročito su im omiljena tema rodoljubi koji su ostali tu, preživjeli neviđene strahote i klanja, pogubili rodbinu i bližnje. Valjda su im neugodni svjedoci, njima i njihovoj prljavoj savjesti, ako je uopće imaju.

Tu su oni, rekoh, među nama. Na razvalinama ove zemlje koja nikako ne uspijeva sabrati vlastiti zemljovid rastrgan kamom, topom i čizmom svojih agresora, i na zgaženom srcu Srebrenice oni podižu svoje feude, begovate, rezervate, torove… Napirlitani, utovljeni, zadrigli, napuhani i naduti od harama, otetih prava poštenih građana ove zemlje i od nasrkane naše krvi i krvi naše djece. Kada bi (ne) dao Bog kojim slučajem poprskali, ova razmrvljena zemlja, sa neutješnom Srebrenicom u sebi, bila bi krvavija negoli u jeku strašne agresije na nju. No, možda to ne bi bilo ni loše, jer bi je ta krv, najzad, oslobodila i otvorila nadu njenom novom životu, koji je većma napušta, njenom i životu njenih časnih rodoljuba.

Ali, avaj, teško će ova napaćena zemlja zoru takvog dana dočekati. A još manje nade ima za Srebrenicu kojoj je samo ostalo da se počne stidjeti same sebe što je ikada postojala i što uopće danas postoji takva: razorena, spaljena, ubijena, zapuštena, satrta, sama sebi prepuštena. Previše je bolna i zgažena da bi, već poprilično zatomljene jecaje, posve obuzdala i onijemila, jer jecaji njeni, gle čuda, remete odavna uspavanu savjest onih koji je još uvijek čerupaju, preprodaju njenu bol, unovčuju njenu patnju, mašu njenim krvavim stjegom, ali ne da bi empatiju svijeta na nju posuvratili, već da bi se još stamenije na njenoj tragediji ustoličili, nahranili i napojili, a njenoj žrtvi se narugali i njenim dželatima dodatnu zadovoljštinu dali. Otimaju se za autorska prava da samo oni, tako povlašteni i bogomdani, o srebreničkom zločinu pišu pamflete, kazuju, govore i udjeljuju povelje kome im drago, u njeno ime, a ona niti to zna niti je iko išta o tome pita. O njoj se pišu spjevovi, prave muzički spektakli, organiziraju putujući teatri i predstave, i to uglavnom u njeno ime čine oni koji su, dok je ona umirala u vlastitoj krvi, bili daleko od nje i od ove neutješne zemlje.

A kako bi Srebrenicu iko išta pitao i ikakvo dopuštenje od nje tražio za bilo šta što se nje tiče, ta njeni ubijeni više ne govore, a oni preživjeli “nisu sposobni” ništa za Srebrenicu učiniti, tako su pokatkad uobičavali govoriti naši ovdašnji vrhovi mimo kojih ne prolazi ništa, baš ništa. Čak ni ona pomoć koju su iz bijela svijeta slali pošteni ljudi, tronuti njenom tragedijom, i koja je baš bila namijenjena njoj, Srebrenici, da ona izvida svoje rane, da se podigne iz pepela, da umije svoje lice krvavo i pesinavo. Ko ne vjeruje, eno mu Srebrenice, neka ide i neka joj vidi lice.

Kunem se da će mu prvi utisak biti taj kao da je rat u Srebrenici upravo sada stao, pa se jadna i čemerna nije još uspjela pridići i upristojiti svoje lice. Valjda su mislili kako je šteta na Srebrenicu potrošiti i najneznatniji groš.

Kako bi se, inače, i odakle bi se nagizdala ona elitna naselja naše političke vrhuške oko Sarajeva i drugdje, u kojima se nekoć notorni društveni talog danas šepiri kao nova buržoazija bosanskog plebejskog društva?

A Srebrenica svakako umire, dok njene posljednje bijedne bošnjačke stanovnike, raspršene po vrletima njenim, žive zakopane u zemunicama njihovim – kako je prikladnije nazvati domove onih koji tamo žive – već danas love kao divljač potomci njihovih dojučerašnjih ubojica. Dotle naši ovdašnji vrhovi i tzv. zvanične adrese šute i nevještim se “načinjavaju”. Sretni su, samozadovoljni i sebi dovoljni. Posve “značajni” u vlastitim očima oni glume državnike, voždove i pastire, steru crvene tepihe pred svojim ulaštenim uredima i puštaju da po njima gazaju i prijatelji i neprijatelji ove zemlje, prijatelji i ubojice Srebrenice. Ni na pamet im ne pada da to u ovoj zemlji, nakon svega, više nije crveni tepih kao znak državne pristojnosti, političke i ine ozbiljnosti, već usirena krv ubijene Srebrenice, sukusirani stid njenih preživjelih žrtava zabezeknutih tolikim rijekama krokodilskih suza koje se za nju liju, samo što je ne potope u njima, a ona nije kadra ni da se upristoji, pa da i sama dobronamjernike iz bijeloga svijeta primi u svoj bijedni dom i podastre im pod noge makar običnu ponjavu trulju.

Najtužnije mjesto u Evropi

“Šta, uostalom, više hoće ta Srebrenica”, nervozno gunđaju oni!? Eno dobila je svoj Memorijal nakrcan sa osam hiljada i kusur bijelih šehidskih nišana, čijoj “neobičnoj ljepoti” se tako bahato i neukusno nekoć pred kamerama “divio” bivši prvi čovjek Islamske zajednice u BiH. Eno, doduše, Memorijala. Srebrenica ga je, najzad, dobila, ali tek kada su obični građani i rodoljubi ove zemlje bili prisiljeni zavrtjeti humanitarne telefonske pozive i donirati marku-dvije, koliko je ko mogao, kako bi se Memorijal na Potočarima mogao dovršiti, jer silne donacije koje je slao svijet u tu svrhu teško su pronalazile put do Srebrenice, mjestašca na kraju svijeta. Eno Memorijala, ali mu nedostaju mokri čvorovi koji bi mogli zadovoljiti potrebe tolikog broja ljudi, pristojna sala za konferencije, prikazivanje dokumentaraca i educiranje naših najmlađih. Nedostaje mu voda i pristojno prihvatilište ili kakav-takav ugostiteljski smještaj da se u njemu skrase oni koji dolaze izdaleka i koji bi željeli provesti koji dan više u tom ucvijeljenom i najtužnijem mjestu u Europi. Memorijalu, Boga mi, fali i mnogo pristojnosti i osnovne ljudske uljudbe ako već nema elementarnog poštovanja i pijeteta na dan obilježavanja genocida u Srebrenici, jer sramotno je da se na dan obilježavanja genocida u Srebrenici gotovo na samim kapijama Memorijala, dok se pokapaju još nepokopani Srebreničani, vrte janjci na ražnju, roštilja meso, pijanči i šenluči, čak i u Ramazanu, uz muziku i fanfare čiji neukus prevazilazi najpriprostije popijevanje pod zadimljenim vašarskim šatrama. Bi li se mogao i zamisliti takav primitivni prizor pred nekim od muzeja Holokausta na dan obilježavanja te godišnjice? Nikako! Nikada! Prije bi se svijet srušio, a takvo šta se ne bi moglo ondje dogoditi.

Ali Srebrenici, Potočarima i Memorijalu to se redovito događa i iz godine u godinu većma ponavlja. No, nije to samo znak nedostatka osnovnog poštovanja i elementarne ljudske uljudbe, već prije ogledalo ove države i slika svekolikih hijerarhija ove zemlje i ‘vrijednosti’ iza kojih one stoje. Možda Srebrenica i ne zaslužuje bolje, jer da zaslužuje, ondje bi odavna sve i bilo bolje. A takvu njenu hudu sudbinu mora dijeliti i Memorijal pored kojeg noću kada prolazite ne možete ne uočiti njegovo bijedno osvjetljenje iz kojeg više bije mrak negoli jasno svjetlo. Kao da ga neko, naprosto, želi sakriti od slučajnih ili namjernih prolaznika. Ili se, pak, Memorijal, usljed vlastita stida i poniženosti, želi skloniti sam pred sobom, pa mu ta krinka od polusvjetla i poprilične tmine dođe kao naručena.

Stoga, na pitanje sa samoga početka ovoga teksta: šta je nama Srebrenica, odgovor može biti samo ono što smo već naprijed kazali, baš to, samo to, to i ništa više!

Izvor: Oslobođenje

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *