Aktuelnosti

Zaklopača: 23. godišnjica zločina nad bošnjacima

By  | 

Zaklopača je malo mjesto u blizini Vlasenice, u sjeveroistočnoj Bosni, gdje je prije 23 godine, 16. maja 1992, u roku oko pola sata likvidirano više od 60 civila Bošnjaka. Pripadnici tadašnje srpske vojske i policije došli su u selo u četiri-pet vozila i stanovništvo ovog, do tada mirnog mjesta, počeli redom ubijati. Najmlađa žrtva zločina je bila tada četverogodišnja Naida Hodžić, a najstarija Fatima Berbić (62).

Rijetki preživjeli su se u razgovoru za Anadolu Agency (AA) prisjetili dešavanja iz poslijepodnevnih sati tog sunčanog dana.

Tada osmogodišnji Salko Hamidović stajao je pored puta sa nekoliko starijih komšija i gledao kako u selo dolaze vozila sa naoružanim vojnicima.

“Među njima je bilo i jedno auto sa oznakama ‘milicija’. Vidio sam da nešto nije uredu, pa sam otrčao kući, gdje me na vratima za ruku uhvatila starija sestra Sadeta i krenuli smo preko mosta kraj mekteba, u šumu. Uveliko su se čule pucnjave sa svih strana, a sestra i ja smo se sa još nekoliko komšija uspjeli sakriti u žbunje pored rijeke Jadar”, ispričao je Hamidović i dodao da su odatle gledali kako vojnici i policajci ubijaju nenaoružane ljude.

Hamidović je, ističe, vidio ubistva Salke Salihovića i njegovog sina Nedžada, te braće Hodžić.

Užasni prizori

“Kada smo nakon 20-30 minuta izašli iz žbunja, vidjeli smo leševe ubijenih članova porodice, prijatelja i komšija. Prizor je bio užasan. Njihova tijela ležala su na zemlji”, prisjetio se Hamidović, kojem je tog dana ubijen otac Senahid koji je imao 44 godine, dok je 14-godišnji brat Edin odveden u zatvor u Vlasenici, a identifikovan je 2010. i ukopan na Šehidskom mezarju Rakita u Vlasenici.

Drugi brat, Halil, koji je u trenutku ubistva imao 21 godinu, poginuo je tri mjeseca kasnije, u Gerovima.

“Najviše me boli saznanje da za istrebljenje Bošnjaka u Zaklopači, većinskom bošnjačkom selu, još uvijek niko nije procesuiran, iako se u Tužilaštvu BiH nalaze desetine izjava relevantnih svjedoka. Nekome nije stalo da se sazna istina”, zaključio je Hamidović, koji danas živi u Engleskoj.

Kada su vojnici i policajci ušli u Zaklopaču, kobnog dana u 17 sati, drugi preživjeli, Hamil Hodžić, koji je tada imao 13 godina, sa dedom Mujom Hodžićem i nanom Kadirom Hodžić, te Salkom Salihovićem, čije su ubistvo iz žbunja posmatrale prestravljene komšije, radio je na placu pored kuće Milenka Đurića, zvanog Gorčin.

“Njegova kuća se nalazi na ulazu u Zaklopaču. Taj dan Gorčin nije bio tu, a moj dedo se s njim družio i često mu je pomagao u bašti. Odjednom su se na putu zaustavila auta sa srpskim vojnicima. Izašli su i počeli galamiti da im priđemo, što smo i uradili. U to su se začuli pucnji i rafali. Vidio sam da pucaju u ljude koji su pokušavali pobjeći prema rijeci Jadar. Kada smo im prišli, pitali su nas imamo li oružje, na šta je Salko rekao da ima lovačku pušku. Tražili su od njega da im je preda, uz komentare da se balije spremaju za rat, koji tada još uvijek nije zvanično bio proglašen na teritoriji BiH. Otišli smo do Salkine kuće, gdje sam ja ostao sa nekim članovima njegove porodice, a dedo Mujo se sa Salkom vratio da im predaju pušku”, prisjetio se Hodžić.

U međuvremenu su, ističe on, vojnici psovali i vrijeđali civile, dok su prolazili pored kuće u kojoj se zatekao.

“Galamili su na nas kao da smo nešto skrivili, a mi smo samo nepomično i preplašeno stajali, ne znajući u šta da gledamo. Bili su nas poveli u logor, ali su se na mostu, na ulazu u Zaklopaču, predomislili i pustili su nas. Ženama su rekli da idu tražiti bolje muškarce, jer im ovi, pobijeni, nisu valjali”, kaže Hodžić, sve vrijeme ponavljajući da su scene na koje je kasnije naišao veoma žalosne i potresne.

Nakon što su ih pustili, on se sa manjom grupom žena i djece vratio u svoje selo.

Ubijena cijela porodica

“Ne znam zašto i nas nisu ubili. Uz Božiju volju, preživjeli smo da drugima pričamo o patnjama svog naroda i o tome šta su nam radili. Vratio sam se u nadi da ću pronaći svoje najmilije. Nadao sam se da su nekako uspjeli preživjeti. Međutim, kako sam se približavao kući, tako sam nailazio na jedan po jedan leš članova moje porodice i rođaka. Njih 11. Našao sam mrtvu svoju majku, Hatu Hodžić, i brata Saliha, koji je tada imao sedam godina, i njegovo malo tijelo ležalo je mrtvo pored majčinog. Pored njih je ležala ubijena tetka Vahida Ibišević, a i dedu Muju sam kasnije pronašao mrtvog. Bio sam skamenjen. Nisam mogao ni plakati, ni vrištati, i jednostavno sam zanijemio od bola, tuge i praznine zbog gubitka svojih voljenih. Morao sam ih ostaviti tako tu pobijene, a ja sam, boreći se za vlastiti život, sa preživjelim civilima pobjegao u okolne šume. Usput sam sreo oca Hasana i bilo mi je drago što je barem on živ˝, priča Hodžić.

Nakon tri dana skrivanja u šumi bez hrane i vode, grupica civila shvatila je da više ne mogu izdržati i odlučili su da se predaju policiji i vojsci u Vlasenici.

“Kako smo im prilazili, nas tada 20, oni su povikivali:’Gledajte, evo još balija! Izlaze iz šume’, a kasnije su nas autobusima sproveli prema Kladnju, na slobodnu teritoriju. Otac je otišao ka Srebrenici i saznao sam da je bio živ sve do pada Srebrenice i genocida 11. jula 1992. godine, a ukopali smo ga u Potočarima prije šest godina, dok su ostali ukopani u Zaklopači”, ispričao je Hodžić, dodajući da ga niko iz domaćeg ili haškog pravosuđa nikada nije kontaktirao, pozivao niti pitao o bilo čemu što je u vezi sa ubistvima tog dana.

Hodžić sa porodicom danas živi u St. Louisu, gradu u američkoj saveznoj državi Missouri.

U Memorijanom mezarju u Zaklopači do sada je ukopano 57 žrtava, dok se za posmrtnim ostacima njih šest još uvijek traga. U okviru obilježavanja 23. godišnjice stravičnog zločina, danas će u ovom selu biti održan vjerski dio obilježavanja.

“Život u Zaklopači je stao tog dana 1992. godine. Oni koji nisu tada ubijeni, raseljeni su i žive u više evropskih i američkih država. Danas u ovom selu stanuje samo jedna starija žena i jedan čovjek srednjih godina. Sve je pusto. Pojedinci su obnovili kuće i u Zaklopaču povremeno neko navrati, ali u nju se niko ne vraća”, izjavio je za AA Nurdin efendija Grahić, glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Vlasenica.

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *